MANIFEST Preokreta

Već odavno smo došli do zida. Zid se polako počeo urušavati. Nije nas bilo briga.

Mislimo da se to ne odnosi na nas. Na naše bližnje.

Što nam se to događa? I zašto mi se čini da sam i ja kriv? Osjećamo ljutnju i nemoć, i pomalo nam biva jasno – trebao sam reagirati.

Prvo čuješ da se nešto nekome desilo – možda je trač, možda je vic, možda si pogrešno čuo. Onda je to nešto došlo i u tvoju ulicu – po susjeda došla marica, po poznanika došla sudbina, đavo uvijek na kraju dolazi po svoje. Čini ti se da te je strah. Tražiš pogledom bližnjega, ovaj gleda u pod, od stida, jer je previše puta odmahnuo rukom. Nelagoda je svuda oko nas. Više se niti ne mora opravdati zašto je tu. Tu je. I ostat će tu. Možda da potražimo rezervne krivce? Znaš da ovaj put ta desetljetna igra više ne pali. Dogorjelo je i do tvog prsta.

Pitamo se kako je moguće da se nešto o čemu se nismo desetljećima brinuli – raspada.

Da, moguće je. Društvo se može raspasti.

Hrvatsko društvo se raspada. To je proces. Dugotrajan. Uporan. Zaustavljiv.

Ali se neće zaustaviti sam od sebe. Zaustavit će se tek kada mnogi primijete da žive u raspadnutom društvu; u društvu u kojem se mladići koji dostavljaju pizzu moraju bojati za svoj život, dok pokušavaju zaraditi za život. Dok se stranci koji pokušavaju zaraditi za život, moraju bojati šamara, udaraca i uvreda ljudi zaglavljenih u nekoj izmišljenoj boljoj prošlosti. Dok zombiji koji misle da žive život nameću svoje predrasude i kaljaju javni prostor. Idioti nam kolo vode. Je li nam dosta?

Institucije neće raditi svoj posao dokle god nam bude svejedno kako i na koji način rade. Političari neće raditi svoj posao, dokle god nam bude svejedno tko je na vlasti i kako se ponaša. Naš posao da pazimo kome dajemo povjerenje da se brine o stvarima od javnog interesa – neće nitko drugi osim nas odraditi. Mi smo krivi jer smo krivce ignorirali. I nagrađivali. Rezultati su vidljivi na svakom koraku.

Sviđa li ti se Hrvatska koju si stvorio?

Misliš da nisi suodgovoran? Misliš da ćeš proći neokrznut? Ja sam kriv i odgovoran. Ti si kriv i odgovoran. Njih nije briga.

Nama može biti svejedno. Svejedno ćemo osjetiti posljedice. Smrad ne poznaje granice privatnog i javnog.

To što ti polako postaje nepodnošljivo – to se zove atmosfera. Grč u želucu, magla u glavi, osjećaj besmisla i nemoći, sumnja je li uopće više moguće napraviti nešto; cinizam, jal, anonimne uvrede, ogovaranje, tko je komunjara a tko ustaša, je l' on naš ili njihov, čiji je ovo BMW, i imaš li koga?

U ovom društvu se hoda za život, a ubija iz obijesti. Pijani vozimo, jer tko nam što može. Mamurni gledamo oko sebe ne vjerujući u ono što je sasvim jasno:

Svi smo suodgovorni za situaciju u kojoj se nalazimo — jer smo prešutjeli, jer smo samo gledali svoja posla, jer smo otišli, jer čekamo da netko drugi napravi nešto, da nam da nešto, da poboljša nešto, da promijeni nešto.

Iznenađenje: ako nastaviš zabijati glavu u pijesak, nemoj se začuditi ako osjetiš oštru bol u stražnjici. Nije ništa osobno.

Ništa se ne može promijeniti preko noći. Ali dovoljan je samo jedan trenutak spoznaje –

više ovako ne želim. Više ovako neću.

Vrijeme je za Preokret.